Izdužene kosti prednjih udova omogućile su im let. Velike pužnice, povezane s eholokacijom, omogućile su im snalaženje u mraku. Kombinacija navedenoga karakteristika je bića koji vladaju noćnim hranidbenim prostora bez mnogo suparnika i neprijatelja - šišmiša. Šišmiši predstavljaju drugi po veličini red sisavaca, s preko 1300 vrsta odmah su iza glodavaca. U Europi se nalaze 52 vrste, a u Hrvatskoj 35, što Hrvatsku čini zemljom s najviše različith vrsta. Nastanjuju sve kontinente osim nekih izoliranih otoka i polova. Iznimno su dugoživući, s primjercima koji mogu živjeti i do 20 godina. Šišmiši tvore neke od najvećih (neljudskih) aglomeracija sisavaca, ali s neobičnom karakteristikom - cijela aglomeracija spava naglavce. Viseći naglavce dovoljno je da se puste i spremni su za let u potrazi za hranom odnosno za bijeg od neprijatelja. Dok vise ''naopako'' koriste tetive, a mišići su im potpuno opušteni. Neki migriraju, dok drugi žive sjedilačkim načinom života. Šišmiši zauzimaju čitav niz ekoloških niša te djeluju poput senzora u procjeni zdravlja ekosustava.  

Ovu skupinu životinja karakterizira raznovrsnost prehrane. Neki šišmiši se hrane malenim sisavcima, pticama, gmazovima i vodozemcima, drugi su se specijalizirali za hranidbu ribama. Vampiri su jedini sisavci čija je prehrana u potpunosti temeljena na krvi drugih životinja, prvenstveno goveda. Iako su insekti glavni oprašivači, šišmiši koji se hrane voćem i nektarom doprinose raznošenju sjemenki i oprašivanju biljaka te na taj način imaju važnu ulogu u oporavku vegetacije nekog područja. Šišmiši imaju važnu ulogu kao oprašivači biljaka i raznosači sjemenki za brojne ekonomski važne biljke koje na razne načine koristimo u svakodnevnom životu. Banane, mango, smokve, datulje, baobab ovise upravo o šišmišima kao oprašivačima. Te su pak biljke izvor hrane i zaklona za druge životinjske vrste čime šišmiši doprinose očuvanju bioraznolikosti. Agava je biljka koja ovisi isključivo o šišmišima kao oprašivačima, a kako se od agave pripravlja tekila jasno je da bez šišmiša ne bi bilo ni ove meksičke rakije! No, najveći broj šišmiša (pa tako i sve vrste prisutne u Hrvatskoj) se hrani kukcima (kukcojedni ili insektivorni šišmiši) što je i njihova najveća vrijednost u našem podneblju. Konzumirajući relativno veliki volumen kukaca svake noći (čak i do 100% tjelesne mase u jednoj noći) uklanjaju mnoge poljoprivredne štetnike, smanjuju potrebu za pesticidima te tako doprinose smanjenju troškova i očuvanju okoliša. Upravo su insektivorni šišmiši odličan pokazatelj kvalitete staništa i ljudskim djelovanjem izazvanih klimatskih promjena.

Ispod velikih šišmišjih kolonija gomilaju se njihove izlučevine poznate kao guano koji se koristi kao gnojivo. Guano je danas sve više popularan među poljoprivrednicima koji se bave ekološkim uzgojem voća i povrća.

Osvještavanje značaja šišmiša za naše živote pretvorilo ih je u pojedinim dijelovima svijeta u vrlo unosnu turističku atrakciju.

Bjesnoća je jedna od najstarijih poznatih zaraznih bolesti koja i danas odnosi desetke tisuća života godišnje. Bolest se uglavnom prenosi ugrizom bijesne životinje. Uzročnici bjesnoće pripadaju porodici Rhabdoviridae, rodu Lyssavirus koji obuhvaća 14 različitih genotipova. Trenutno postojeća cjepiva ne pružaju učinkovitu zaštitu protiv svih 14 genotipova, ali pružaju zaštitu protiv virusa bjesnoće dosad potvrđenog u Republici Hrvatskoj (genotip 1). U Republici Hrvatskoj je zasada pretraženo 200 šišmiša te nije utvrđena prisutnost virusa bjesnoće. Iako je bjesnoća u većine vrsta smrtonosna, šišmiši bi zbog mogućnosti hibernacije te slabije patogenosti virusa (u odnosu na genotip 1) mogli dulje biti nosioci virusa. Tu mogućnost potvrđuje dokazivanje specifičnih protutijela u krvnom serumu šišmiša.

U šišmiša trenutno je ustanovljeno 12 genomski različitih virusa bjesnoće. U Novom svijetu uzročnik bjesnoće šišmiša je klasični virus bjesnoće (RABV, genotip 1). Situacija je potpuno oprečana u Starom svijetu, pa tako klasični virus bjesnoće nije zabilježen u šišmiša iako je prisutan u kopnenih sisavaca. Na prostorima Starog svijeta uzročnici bjesnoće u šišmiša su genomski različiti lyssavirusi, od kojih su trenutno ponajbolje istraženi European bat lyssavirus -1 (EBLV-1) i European bat lyssavirus- 2 (EBLV-2). I RABV i EBLV-1 i EBLV-2 su sposobni sa šišmiša prijeći na kopnene sisavce i uzrokovati bjesnoću. Iako je pojavnost bjesnoće u šišmiša u Europi niska, treba postojati svijest o mogućoj opasnosti. Zbog uništavanja njihovih prirodnih staništa šišmiši se nastoje prilagoditi pa koriste ljudske nastambe kao skrovište. Na taj način dolazi do izloženosti ljudi šišmišima i njihovim izlučevinama. Šišmišji zubi su oštri, ali vrlo maleni pa ugrizne rane mogu proći nezamijećeno čime se povećava mogućnost obolijevanja.

Izuzev bjesnoće, šišmiši mogu biti i nosioci odnosno rezervoari i drugih bolesti. Analizirajući podatke iz drugih dijelova svijeta (Afrike, Azije, Australije) dokazano je da šišmiši mogu biti nosioci Ebola virus, SARS coronavirus, Hendra i Nipah virus. Iako se spomenuti dijelovi svijeta mogu činiti dalekim i stoga nebitnim za naše prostore, zahvaljujući globalizaciji i modernizaciji, vrlo su nam blizu. Kao ne tako davni primjer može poslužiti SARS, koji je počeo kao bolest na kineskoj tržnici, a u vrlo kratkom vremenu je postao globalna prijetnja. Uz to što neke vrste šišmiša migriraju, zabilježena su i slučajna premještanja šišmiša brodovima i avionima.

Na kraju, valja znati da je važnost šišmiša u ekosustavu neprocjenjiva te ih se ne smije ubijati ni pod koju cijenu, ali u slučaju kontakta s njima potrebno je obratiti se liječniku. Rezultati ovoga projekta će prikazati stvarnu proširenost virusa bjesnoće i drugih virusa među populacijom šišmiša te procijeniti prijetnju koju predstavljaju po zdravlje čovjeka.  

Bjesnoća je virusna, najčešće smrtonosna zarazna bolest sisavaca poznata još od antičkih vremena koja zahvaća središnji živčani sustav. Glavni nosioci (rezervoari) virusa bjesnoće su vrste koje pripadaju redu zvijeri (Carnivora) i redu šišmiši (Chiroptera). Među zvijerima najznačajniji nosioci su crvene lisice (Vulpes vulpes). Oblik bjesnoće kod kojega su nosioci zvijeri naziva se zemaljski oblik bjesnoće.

U Europi se s kontrolom odnosno iskorjenjivanjem zemaljskog oblika bjesnoće krenulo prije 38 godina primjenom oralne vakcinacije lisica (OVL). Unutar tog razdoblja učestalost pojavljivanja bjesnoće u Europi se smanjila za otprilike 80%, pri čemu je bolest potpuno eliminirana u zapadnoj i srednjoj Europi.

U Republici Hrvatskoj zemaljski oblik bjesnoće je dokazano prisutan od 1987. godine (Slika 1), dok je početkom devedesetih poprimio endemični oblik. Primjenom OVL (2011.) broj pozitivnih slučajeva je padao te je posljednji slučaj zemaljske bjesnoće potvrđen u Zagrebačkoj županiji u Kloštar Ivaniću u veljači 2014. godine u lisice. Program cijepljenja lisica oralnim mamcima nastavit će se do 2018. godine.

Pretraživanja na prisutnost virusa bjesnoće u šišmiša provodila su se iznimno rijetko (iako bi se kod svakog uginulog šišmiša trebala isključiti bjesnoća). Do sada je pretraženo oko 200 uzoraka. Rezultati svih pretraživanja su bili negativni.

 Slika 1. Prikaz slučajeva zemaljske bjesnoće u Hrvatskoj od 1987. do 2015.