Bjesnoća je jedna od najstarijih zoonoza te i danas odnosi preko 60 000 života godišnje, uglavnom u Aziji i Africi. Kada se govori o statusu neke države obzirom na bjesnoću uvijek se odvojeno promatra bjesnoća u kopnenih sisavaca od one u šišmiša. U Europi je u šišmiša utvrđeno pet virusa bjesnoće: European bat lyssavirus tip 1 i 2 (EBLV-1 i EBLV-2), Bokeloh bat lyssavirus (BBLV), Lleida bat lyssavirus (LLBV) i West Caucasian bat lyssavirus (WCBV). Od navedenih redovito je utvrđen EBLV-1 (u čak 95% slučajeva) i veže se uz kasnog noćnjaka (Eptesicus serotinus).
U mnogim zemljama nije zabilježena prisutnost u kopnenih sisavaca, međutim virus bjesnoće je prisutan kod šišmiša. U Hrvatskoj također trenutno nije prisutna bjesnoća u kopnenih sisavaca (posljednji slučaj je zabilježen u lisice u veljači 2014.), a ovim istraživanjem se nastoji utvrditi prisutnost virusa u šišmiša.
Tijekom 2016. i 2017. prikupljeno je ukupno 243 uzoraka krvi i 277 obrisak usne šupljine od sedam vrsta šišmiša. Rezultati ispitivanja prisutnosti virusa bjesnoće pokazali su da od 243 pretražena uzorka krvi, njih 16 (6,58%) ima sposobnost neutralizacije virusa bjesnoće (EBLV-1) odnosno ima neutralizirajuća protutijela. Najveći broj pozitivnih jedinki ispitanih tijekom ovog istraživanja pripada vrsti veliki šišmiši (Myotis myotis, 13). Protutijela su zabilježena i u dva dugokrila pršnjaka (Miniopterus schreibersii) te u jednog oštrouhog šišmiša (Myotis blythii). Prisutnost virusa bjesnoće u šišmiša ispitivana je na području cijele Hrvatske te je utvrđena i u kontinentalnom (15) i u mediteranskom dijelu (1) u špiljama (15) i jednoj crkvi (1). Prisutnost protutijela je ili dokaz vakcinacije ili infekcije. Kako šišmiši nisu cijepljeni protiv bjesnoće, u ovom slučaju protutijela su neizravan dokaz infekcije šišmiša virusom bjesnoće filogrupe I.
Svi obrisci usne šupljine (276) su negativni, odnosno nije utvrđena prisutnost genoma EBLV što znači da šišmiši u trenutku uzorkovanja nisu aktivno izlučivali virus.
Ovakav nalaz se podudra s nalazima iz mnogih drugih europskih država poput Francuske, Nizozemske, Njemačke, Švicarske, Švedske i Velike Britanije. Nadalje, ovakav nalaz nipošto nije razlog za uznemiravanje ili ubijanje šišmiša, nego samo upućuje na oprez sve one koji dolaze u dodir sa šišmišima. Republika Hrvatska je članica Sporazuma o zaštiti europskih populacija šišmiša (EUROBATS), a i temeljem nacionalnih propisa šišmiši su strogo zaštićena vrsta (Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama, NN 144/2013). Kontakt sa šišmišom (ugrize i ogrebe) treba prijaviti nadležnom liječniku. Sve osobe koje dolaze u doticaj sa šišmišima, profesionalno ili u slobodno vrijeme, trebaju biti cijepljene protiv bjesnoće. Dostupna cjepiva nas štite od virusa filogrupe I, kojoj pripadaju i EBLV-1, EBLV-2 i BBLV. Uvijek treba imati na umu kako su šišmiši divlje životinje i da kao takvi mogu biti nosioci uzročnika zaraznih bolesti koje mogu prijeći na ljude i druge životinje, baš kao i bilo koja druga vrsta životinja (primjerice kućni ljubimci).
